KONTRAKLASA

Uncategorized · 25. rujna 2026.

DEINDUSTRIJALIZACIJA I DEKOMPOZICIJA RADNIČKE KLASE U HRVATSKOJ

Koji su uzroci trenutne neorganiziranosti radničke klase u Hrvatskoj? Koje su glavne prepreke ujedinjenju u borbi radnika i radnica za veće plaće, bolje uvjete rada i kraći radni dan koji su pri dnu Europske Unije po većini pokazatelja? Upravo su nam odgovori na ova pitanja potrebni kako bi imali šansu da vratimo radnički pokret ponovo …

Koji su uzroci trenutne neorganiziranosti radničke klase u Hrvatskoj? Koje su glavne prepreke ujedinjenju u borbi radnika i radnica za veće plaće, bolje uvjete rada i kraći radni dan koji su pri dnu Europske Unije po većini pokazatelja? Upravo su nam odgovori na ova pitanja potrebni kako bi imali šansu da vratimo radnički pokret ponovo na noge, a sa njim i komunistički pokret koji je najnapredniji dio radničkoga pokreta jer se ne bori samo za bolje životne uvjete klase u ovom sustavu već i uništenje sustava koji stvara izrabljivanu radničku klasu – kapitalizma. 

Kapitalizam je sustav temeljen na privatnom vlasništvu i otuđenju radnika od proizvoda svoga rada. Radnik ne prodaje proizvod, nego samu svoju radnu snagu, a višak vrijednosti koji njegov rad stvara prisvaja vlasnik sredstava za proizvodnju. No taj odnos izrabljivanja nikada ne postoji u apstraktnom obliku: on se uvijek materijalizira u konkretnoj organizaciji proizvodnje: vlasničkim odnosima, u veličini pogona, stupnju mehanizacije i automatizacije, podjeli rada između struka i kvalifikacija, lancima kooperacije i podugovaranja, prostornom rasporedu tvornica, gradilišta i ureda. Taj tehnički sklop karakteristika kapitalističkog procesa proizvodnje nazivamo tehničkom kompozicijom klase. Kapital ne organizira proizvodnju samo da bi maksimizirao profit, nego i da bi upravljao radništvom kao potencijalno neposlušnom masom koja se, kada dijeli iskustvo, prostor i interese, počinje prepoznavati kao klasa, stvarati vlastite organizacije, postavljati zahtjeve i boriti se. Tu sposobnost radništva da se konstituira kao kolektivni politički subjekt: njegove sindikate, partije, mreže solidarnosti, zajedničku svijest o tome tko mu je saveznik a tko protivnik nazivamo političkom kompozicijom radničke klase. 

Svaki tehnički oblik klasne kompozicije određuje različite oblike klasne borbe, no taj odnos nije čisto mehanički odnos gdje tehnička kompozicija potpuno određuje političku. Upravo jedan od zahtjeva koji radnici mogu postaviti u borbi može biti promjena procesa proizvodnje koji bi omogućio bolje uvjete djelovanja kao npr. kada se dostavljači bore da postanu direktno zaposleni od strane platformi kako bi ostvarili određena radnička prava. 

Najveća promjena tehničke kompozicije radničke klase u Hrvatskoj u zadnjih pola stoljeća je definitivno izazvana deindustrijalizacijom koja je zahvatila čitavu ekonomiju od 80ih godina prošlog stoljeća do danas. Hrvatska je ekonomija u tom periodu doživjela pad udjela industrije u BDP-u s 34% (1980.) na 10,6% u užoj, prerađivačkoj definiciji danas, odnosno na oko petine BDP-a ako se industrija šire definira, uključujući rudarstvo i energetiku(1). Izgubila je preko 400 tisuća zaposlenih u industriji, s vrhunca od preko 700 tisuća sredinom osamdesetih na današnjih 265 tisuća, od toga 227 tisuća u prerađivačkoj industriji(2). Ključno je pritom da Hrvatska nije prošla samo relativnu deindustrijalizaciju tj. pad udjela uz rast apsolutne proizvodnje, kakav su iskusile sve razvijene zemlje nego i apsolutnu: pad same industrijske proizvodnje i zaposlenosti. Naravno pravi pokazatelji deindustrijalizacije nisu samo statistički već su vidljivi i, recimo, nestajanjem ogromnih industrijskih kombinata o kojima su ovisili čitavi gradovi po danas opustošenoj Slavoniji. 

Takav oblik tehničke kompozicije nosio je sa sobom i političku kompoziciju u kojoj štrajk nije bio jedini oblik djelovanja, samo najvidljiviji. Koncentracija radništva u velikim kombinatima, formalizirana kroz radničke savjete i, nakon reforme 1974., kroz mrežu osnovnih organizacija udruženog rada koje su i samo poduzeće dijelile na desetke manjih jedinica, stvarala je institucionalni prostor za sudjelovanje u organizaciji proizvodnje na razini smjene i pogona, prostor koji je, doduše, ostajao pretežno formalan čim bi se popeo na razinu poslovanja i financija poduzeća, gdje je odlučivala uprava, ne radnički savjet. Uz taj formalni kanal išla je i neformalna infrastruktura koju je ista koncentracija omogućavala: tvorničke novine kao medij kroz koji se artikulirao zajednički interes i raspravljalo o problemima kombinata, te kulturna i sportska društva vezana uz samo poduzeće, koja su tvornicu činila ne samo mjestom rada nego institucijom koja je proizvodila kolektivni identitet i mrežu poznanstava izvan radnog vremena. Sve to, ipak, ostajalo je ograničeno na poduzeće i raspodijelu dohotka, bez utjecaja na republičku i saveznu razinu odlučivanja. Pravo sudjelovanje u široj politici oduvijek je ležalo izvan dosega radničkih savjeta. Upravo je zato štrajk, unatoč svemu što je kombinat kao institucija inače nudio, ostao jedini kanal kojim je radništvo moglo postati sudionikom šireg političkog procesa, a on će odrediti i oblik najvećeg vala klasne borbe u povijesti Jugoslavije. 

Cilj ovoga teksta svakako nije nostalgija za prošlim vremenima ili zazivanje reformističke politike koja bi dovela do ponovne industrijalizacije. Dapače, neki od takvih novijih pokušaja hrvatske države će se kritizirati pred kraj teksta. Cilj je kritika takvih reformističkih pokušaja “vraćanja sata unazad” i rad na političkoj rekompoziciji radničke klase pod novim uvjetima deindustrijalizacije što je nešto na čemu planiramo raditi kroz sav svoj teoretski i praktični rad.

Raspad Jugoslavije i izbijanje rata

Hrvatska se industrija u socijalističkoj Jugoslaviji razvila unutar zaštićenog tržišta od dvadeset i dva milijuna ljudi i kroz četiri se desetljeća, granu po granu, investiciju po investiciju, srasla s njegovom podjelom rada. Rezultat toga procesa je bila ubrzana industrijalizacija u kojoj je udio industrije u društvenom proizvodu Hrvatske narastao s 22% (1950.) na 41% (1988.), a broj industrijskih radnika sa 451 tisuće (1972.) na vrhunac od 708 tisuća (1986.)(3), te razvijena pozicija industrije u odnosu na ostale republike iz kojih su dolazile sirovine i energenti: zenički čelik, bosanski ugljen, vojvođanska poljoprivreda, nafta preko riječke i sisačke rafinerije. Iz Hrvatske su izlazili proizvodi višeg stupnja obrade: brodovi iz Uljanika, 3. maja i Brodosplita, generatori i lokomotive Rade Končara, bešavne cijevi sisačke Željezare, Plivini lijekovi, Borovljeva obuća, Podravkina i Kraševa hrana koja je dopirala i na zapadna tržišta. Osim toga masa radnika iz manje razvijenih republika radila je u kombinatima u Hrvatskoj.

Hrvatska je industrija, drugim riječima, izrasla u obliku koji je pretpostavljao jugoslavensko tržište i upravo zato njegov gubitak nije bio samo gubitak kupaca, nego rušenje pretpostavke na kojoj je počivala cijela njezina struktura. Takav model rasta počeo se iscrpljivati već krajem 70ih godina, te se potreba za kapitalnim investicijama počela sve više podmirivati rastom vanjskog duga koji je, pogoršan skokom vrijednosti dolara i kamatnih stopa nakon Volckerovog šoka(4), narastao do 20 milijardi dolara. 1983., pod pritiskom svjetskih financijskih institucija, primarno MMF-a, jugoslavenske vlasti uvode mjere štednje koje započinju desetljeće krize i napada na životne uvjete radničke klase koje na kraju kulminiraju samim krajem Jugoslavije.

Mjere štednje imale su neposredan utjecaj na životne standarde radnika naglim rastom inflacije, drastičnim padom realnih plaća, nestašicama osnovnih namirnica. Ovakav napad kapitala na rad nije odmah vodio do rušenja radničkih organizacija već je izazvao dugi val štrajkova i radničkih prosvjeda protiv ishoda stabilizacijskih mjera, koji je do kraja desetljeća dosegnuo stotine tisuća sudionika godišnje – 386.123 samo u 1988., a prema procjeni oko 470 000 radnika u 1.886 štrajkova tijekom 1989. (5) Osnovna taktika bila je kratka i ograničena obustava rada unutar jedne smjene ili pogona, s ciljem da se problem iznese pred radnički zbor i prisili upravu na pregovore. Kad to nije davalo rezultate štrajk bi se produljivao i širio na ostale dijelove poduzeća, a najradikalniji oblik takve demonstracije održao se u Labinu gdje su štrajk i okupacija trajali 33 dana. Druga karakteristična taktika bila je marš na državne institucije kojom je prepoznata uloga saveznih i republičkih vlasti u uzrokovanju krize. Najspektakularnija takva akcija bila je marš radnika Borova iz Vukovara pred Saveznu skupštinu u Beogradu kojim su probali prisiliti federaciju da preuzme odgovornost za teško stanje radnika Borova. 

Tako je organizirana radnička klasa uspijevala dobivati ustupke od kapitala te je prebacivala dio troškova mjera štednje nazad na državne vlasti. To je funkcioniralo do 1989. kada se kriza produbljuje i inflacija prelazi u hiperinflaciju, a pitanje vanjskog duga ostaje neriješeno. U tom kontekstu nova savezna vlada predvođena Antom Markovićem donosi paket makroekonomskih reformi: devalvaciju dinara, punu konvertibilnost valute, fiksiranje tečaja prema njemačkoj marki, zamrzavanje plaća i dijela cijena te otvaranje ekonomije svjetskom tržištu. Prvih šest mjeseci doista je izgledalo kao uspjeh. Godišnja stopa inflacije s 2.714 posto u 1989. do svibnja 1990. svedena je na nulu, kupovna moć je nakratko skočila, radnički su se nemiri smirili, a Marković je u proljeće 1990. bio najpopularniji političar u zemlji, s potporom od skoro osamdeset posto na razini federacije.

Isti je paket, međutim, sadržavao i mehanizam koji će industriju dokrajčiti. Zakon o financijskom poslovanju iz 1989. uveo je takozvane izlazne mehanizme: poduzeće koje ostane nelikvidno trideset dana moralo je u kratkom roku sazvati vjerovnike radi nagodbe, a izostane li ona, slijedi stečaj. Uz realne kamatne stope od 23,4 posto i teško porezno opterećenje, taj je automat pokrenuo lavinu. Već je tijekom 1989. u stečaj ili likvidaciju odvedeno 248 poduzeća s 89.400 radnika, a u prvih devet mjeseci 1990., neposredno nakon aranžmana s MMF-om, stečajni je postupak pokrenut nad još 889 poduzeća s 525.000 zaposlenih. I to je bio tek početak: Svjetska banka je u rujnu 1990. još 2.435 poduzeća s više od 1,3 milijuna zaposlenih vodila kao gubitaška, a do prosinca te godine u ozbiljnim se teškoćama našlo 8.608 poduzeća s 3,2 milijuna zaposlenih, u radnoj snazi od otprilike šest milijuna ljudi. Više od polovice jugoslavenskog radništva radilo je, drugim riječima, u poduzećima koja su bila u ozbiljnim teškoćama. Mnoga su ta poduzeća stečaj pokušavala odgoditi neisplatom plaća, pa početkom 1990. oko pola milijuna radnika, otprilike petina industrijske radne snage, radi bez plaće kako bi se namirili vjerovnici. 

Za našu je temu presudno da reforma nije samo gasila poduzeća nego je istodobno mijenjala odnos snaga unutar onih koja su ostajala. Isti zakoni koji su uveli mogućnost stečaja dali su upravama ovlast odlučivanja o zapošljavanju i plaćama, otvorili tržište zemljištem i okončali radničko sudjelovanje u poduzeću i solidarne fondove plaća na razini općine, a da paket nije sadržavao nikakvu socijalnu politiku koja bi posljedice ublažila. Radnici su se tako našli na neusporedivo nepovoljnijem terenu borbe. Moć na koju su se dotad oslanjali počivala je na kontroli nad poduzećem, koje se gasilo, i na radnom procesu, iz kojega su bili izbacivani, a formalni kanal preko kojeg su barem na razini pogona mogli sudjelovati u odlučivanju ukinut je jednim potezom, dok su odluke o njihovim radnim mjestima prešle u ruke uprava koje će za nekoliko godina postati njihovi vlasnici. (6)

Bez zajedničkog programa borbe protiv novih mjera radništvo se počinje fragmentirati po nacionalnim linijama pridružujući se sve više borbama republičkih vodstava za raspodijelu resursa federacije u kojima se druge republike optužuju da prisvajaju plodove rada hrvatskih radnika. Taj proces se odvija u granama u kojima su se samo par godina ranije odvijale najžešće radničke borbe: na željeznicama, u Borovu itd. Tako se, nakon razbijanja tehničke kompozicije klase, uspijeva razbiti i preusmjeriti i njezina politička kompozicija. Subjektivnost koja se tada rađa sve je manje klasna, a sve više nacionalna. Rat koji je izbio sljedeće godine samo je kulminacija toga procesa. Za samo radništvo, čije je klasno oružje štrajk bivalo sve neuspješnije nacionalizam je nudio upravo ono što se gubilo sve slabijim štrajkovima ali ovaj put ne u borbi s vlastitim upravama i republičkim vodstvima već u borbi s ostalim nacionalnim vodstvima koja su optuživana da preuzimaju velike dijelove vrijednosti stvorene u Hrvatskoj.

Izbijanje rata 1991. pokidalo je zajedničko tržište za koje je hrvatska industrija bila dimenzionirana: nestala su tržišta Srbije, BiH i Makedonije, prekinuti su opskrbni lanci sirovina i poluproizvoda o kojima je ovisila, a dio kapaciteta fizički je uništen ili okupiran. 

Privatizacija i stabilizacija

Dok je rat industriji oduzimao tržište i dio kapaciteta, usporedno je tekao proces koji će na kraju presuditi njezinoj sudbini: privatizacija. Pravni okvir postavljen je Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća, kojim se društvena poduzeća pretvaraju u dionička društva, a neprodani kapital prelazi u fondove, s Hrvatskim fondom za privatizaciju kao središnjom institucijom. Za industriju je presudan bio način na koji je pretvorba organizirana. Odluku o pretvorbi donosio je organ upravljanja samog poduzeća, a poduzeće je samo izrađivalo elaborat o procjeni vrijednosti društvenog kapitala: upravama je, drugim riječima, povjereno da procijene vrijednost imovine koju su se spremale kupiti. Kad je desetljeće kasnije državna revizija prošla kroz te elaborate, utvrdila je da je temeljni kapital iskazan manjim za 3,7 milijardi kuna.(7) Uz to su išli i menadžerski krediti, kojima su direktori kupovali poduzeća zalažući kao kolateral upravo ta ista poduzeća, dakle bez ijedne marke vlastitog kapitala, premda je zakon takvo financiranje izričito zabranjivao. Posljedica te konstrukcije nije bila samo krađa nego određena proizvodna strategija. Poduzeće kupljeno vlastitim budućim prihodima moralo je biti isisano da bi se kredit uopće mogao otplatiti, pa je otpuštanje radnika i rasprodaja strojeva i zemljišta bila jedina racionalna strategija novog vlasnika. 

Razmjere pokazuje sama revizija. Od 1556 obuhvaćenih društava, za njih 75 ili 4,8% ocijenjeno je da su pretvorba i privatizacija provedene u skladu s propisima. Ta su društva u vrijeme pretvorbe zapošljavala 635 373 radnika i radnica, a u vrijeme revizije 248 698 – 386 675 radnih mjesta manje, pad od 61%(8). Temeljni kapital pao im je s 90 na 75 milijardi kuna, a ciljeve razvojnog programa, onoga na temelju kojeg je pretvorba uopće odobrena, nije ostvarilo 996 društava ili 64% njih. Rat pritom objašnjava dio, ali ne obrazac: na okupiranom je području imalo središte 85 poduzeća(5.5 posto obuhvaćeni), a na ratom zahvaćenom 312 (20 posto), dakle otprilike četvrtina obuhvaćenih revizijom.(9)

Kapitalistička klasa koja je iz svega toga nastala nije nastala iz krvavog tržišnog natjecanja na svjetskim tržištima nego političkim pristupom kreditima, Fondu i suglasnostima, pa je i njezin horizont bio kratkoročan što je i utjecalo na daljnji razvoj politike države.  Nije imala razloga ulagati u proizvodnju koja bi se morala boriti na svjetskom tržištu kad je brži i sigurniji prinos ležao u trgovini, bankama i nekretninama. I upravo je zato interes te klase od prvog dana bio nespojiv s dugoročnim razvojem industrije. Njezini će interesi, kako ćemo vidjeti, oblikovati i monetarnu politiku sljedećih trideset godina. 

Za političku kompoziciju radničke klase bitan je i jedan kratkotrajni učinak pretvorbe. Model je predviđao popuste za zaposlenike i u prvoj je fazi doista proizveo masu malih dioničara, pa su radnici formalno postali suvlasnici pogona u kojima su radili.(10) Naravno radnik koji drži nekoliko dionica vlastite tvornice teže štrajka protiv njezine uprave. Kad su te dionice izgubile vrijednost, izgubili su i posao i ušteđevinu i organizaciju. Radničko dioničarstvo nije bilo odredište nego prijelaz između društvenog vlasništva i koncentriranog privatnog, i to prijelaz koji je klasu nakratko razoružao time što joj je ponudio iluziju da je i sama postala vlasnička. 

Usporedno s pretvorbom, u listopadu 1993., Valentićeva vlada provodi stabilizacijski program čiji je cilj oboriti hiperinflaciju tečajnim sidrom. Postavljena je gornja granica od 4.444 hrvatska dinara za marku, kojoj se tečaj nikad nije približio nego je odmah počeo jačati. Monetarno je program bio munjevito uspješan: inflacija je slomljena u nekoliko mjeseci, u 1994. se ulazi praktički bez nje, u svibnju te godine uvedena je kuna, godinu kasnije proglašena je njezina puna konvertibilnost.(11)

Posljedice po industriju bile su izravne i kumulativne. Jaka valuta pojeftinjuje uvoz i poskupljuje izvoz, pa je domaća proizvodnja istodobno gubila tržište kod kuće i konkurentnost vani; obrana tečaja tražila je visoke obvezne rezerve i restriktivne uvjete financiranja, što je kapital činilo skupim upravo onim poduzećima kojima je za dugi ciklus povrata trebao jeftin novac. 

Zašto je taj okvir preživio tri desetljeća i sve smjene vlasti, sve do eura? Zato što je odgovarao klasnoj strukturi koju je stvorila upravo pretvorba, i zato što se sam reproducirao. Bankarski kapital, nakon sanacija devedesetih gotovo u cijelosti prodan austrijskim i talijanskim grupacijama, živi od valutno indeksiranih kredita i stabilan mu tečaj jamči naplatu. (12) Uvozničko-trgovački kapital, najveći domaći dobitnik razdoblja, profitira od jake kune. Zaduženo stanovništvo s deviznim, a kasnije i švicarskim kreditima, sidro cementira politički, jer bi svaka vlada koja bi devalvirala u jednom danu povećala rate stotinama tisuća ljudi i izgubila iduće izbore. Jedini akter koji bi od konkurentnijeg tečaja profitirao, izvozno-industrijski kapital, nakon pretvorbenog razaranja bio je jednostavno preslab da nametne alternativu, i tu je krug zatvoren, jer je okvir uništavao upravo onu frakciju kapitala koja bi ga jedina htjela promijeniti. 

Taj se okvir 1998. sudario s poduzećima koja je pretvorba već ispraznila i proizveo krizu. Ono što ju čini prijelomnom nije njezina cijena nego njezin ishod: ona je konačno prenijela vlasništvo nad bankarskim sustavom u ruke austrijskog i talijanskog kapitala i time zaključala monetarni okvir za sljedeća dva desetljeća. Kriza je imala dva korijena. Prvi je bankarski. Na vrhuncu ciklusa u zemlji posluje gotovo šezdeset banaka, mnoge nove i privatne, koje rastu agresivno na depozitima privučenim visokim kamatama, loše upravljane i, riječima same središnje banke, kršeći ne samo pravila razboritog poslovanja nego i zakone. (13) Već je u rujnu 1997. izvješće Saboru pod naslovom “Banke na raskrižju” najavilo krizu, izdvojivši skupinu agresivnih srednjih banaka s udjelom loše aktive od 9,9%. U proljeće 1998. pada Dubrovačka banka, šesta po veličini, čije su potencijalne gubitke procijenili na 1,53 milijarde kuna. (14) Slijedi povlačenje depozita i pritisak na kunu. Vlada sanira Dubrovačku i Croatia banku za oko 374 milijuna dolara, u prosincu Sabor donosi novi Zakon o bankama koji središnjoj banci daje pravo imenovanja povjerenika, u siječnju 1999. imenuju se privremeni upravitelji, u ožujku se traže stečajevi. Ukupno je u dvije godine zatražen stečaj za devet banaka i četiri štedionice, a trošak osiguranja štednih uloga procijenjen je na oko 400 milijuna dolara. (15)

Drugi korijen je iz produktivnog sektora. Poduzeća isisana pretvorbom i menadžerskim kreditima, prezadužena kod upravo tih banaka, našla su se u lancu nelikvidnosti čiji korijeni sežu u sam stabilizacijski program, u restriktivnu monetarnu politiku vođenu u već nelikvidnoj ekonomiji. Banke koje su živjele od kredita indeksiranih uz stabilan tečaj sudarile su se s poduzećima koja je pretvorba ostavila bez kapitala, a obje su strane bile podređene istoj politici čiji je jedini prioritet bio obraniti taj tečaj. Račun je, kao i uvijek, stigao onima koji nisu sudjelovali ni u jednoj od tih odluka, radnicima: BDP 1999. pada oko jedan posto, a nezaposlenost ide preko dvadeset posto, a velik dio onih koji su zadržali poslove uopće nije primao plaće. (16)

Na tu je krizu radništvo odgovorilo najvećim štrajkaškim valom u povijesti samostalne Hrvatske. Sukob s državom zaoštrio se u veljači 1998., na velikom sindikalnom prosvjedu u Zagrebu na kojem je, prema procjenama odbora za pripremu, sudjelovalo između šezdeset i osamdeset tisuća ljudi. Država je protiv njih izvela dvanaest tisuća policajaca. Sljedeća godina donijela je kulminaciju. Arhiv radničkih borbi bilježi za samu 1999. godinu 246 pojedinačnih radničkih akcija, jedanaest štrajkova s više od tisuću sudionika i devet duljih od tjedan dana. (17) Do kraja desetljeća nije više postojala gospodarska grana koja nije bila zahvaćena štrajkovima, a ženski su se štrajkovi pokazali osobito radikalnima. Razmjere bijede koja je taj val pokretala najbolje govore brojke iznesene na samim prosvjedima. Službena stopa nezaposlenosti bila je 19%, po sindikalnim procjenama 27%, polovica nezaposlenih bila je mlađa od 25 godina, a ni zaposleni često nisu primali plaću: u poljoprivredi i prehrambenoj industriji od petnaest tisuća članova sindikata njih 11 200 nije primalo plaću.   (18)

Taktike su bile radikalnije nego ikad prije ili poslije. Kroz 1999. zabilježena su 24 zauzimanja tvorničkih pogona i poduzeća, od kojih su tri trajala dulje od mjesec dana. Radnici hotela Dražica preuzeli su kontrolu nad hotelom tražeći trinaest zaostalih plaća i šesnaest otpremnina i nakon mjesec dana okupacije ishodili sve zahtjeve. Radnice Dalmine robne kuće Dobri u Splitu blokirale su zgradu Uprave i zatočile direktoricu u njezinu uredu. Radnici Zagrebačkih transporta držali su poslovne prostore od veljače do travnja, organizirajući svakodnevne radničke skupove i spriječivši, uz pomoć radnika Zagrepčanke, pokušaj pljenidbe voznog parka. Tristotinjak radnika Tiska blokiralo je kamionima otpremu novina, zbog čega nisu izašli dnevni listovi.

No usporedimo li  taj val s onim iz osamdesetih, vidimo koliko se klasna kompozicija promjenila u samo desetak godina. 

Val 1987. – 1989.Val 1998. – 1999.
Nositeljveliki industrijski kombinati: Labin, Borovo, željeznicafragmentirana masa: poduzeća u stečaju, trgovina, javne službe, tekstil, banke
Karakter zahtjevaofenzivno-sistemski: povišice od +100%, ograničenje direktorskih plaća na 2:1, smjene uprava, utjecaj na odlukedefenzivno-egzistencijalni: isplata već zarađenih plaća, otpremnine, goli opstanak poduzeća
Adresatsavezna i republička vlast, marš na skupštinuposlodavac, stečajni upravitelj, Fond za privatizaciju
Predmet borberaspodijela viška koji industrija još proizvodiostaci imovine poduzeća koja više ne proizvode ništa
Ishod za klasuapsorpcija u nacionalne pokreteiscrpljivanje; politički izraz tek posredno, u izbornoj smjeni 3. siječnja 2000.

Promijenio se, dakle, sam predmet borbe, i to objašnjava zašto val te brojnosti i te radikalnosti nije proizveo gotovo ništa. Štrajk u tvornici koja radi zaustavlja profit, dok štrajk u tvornici u stečaju ne zaustavlja ništa. Okupacija zgrade i zatočenje direktorice nisu znak snage nego posljednje sredstvo klase kojoj je oduzeta ona jedina moć koju u proizvodnji ima – moć da proizvodnju prekine. Simptomatično je da je najuspješniji ishod te godine, hotel Dražica, postignut ondje gdje je objekt još imao upotrebnu vrijednost i gdje je okupacija stvarno nekoga koštala. Postojala je i iznimka, i vrijedi je zapamtiti. Krajem svibnja 1999. Hrvatski sindikat pošte i telekomunikacija zaustavio je sav poštanski i telekomunikacijski promet tražeći da se Zakon o privatizaciji Hrvatskih telekomunikacija povuče iz hitne procedure. Općem štrajku odazvalo se sedamdeset do osamdeset posto od devet tisuća članova, a na Trgu bana Jelačića prosvjedovalo je dvije tisuće radnika. To je bio jedini veliki štrajk te godine čiji predmet nisu bile zaostale plaće nego sama privatizacija. Štrajk je izgubljen, ali pokazuje da ofenzivni horizont nije bio potpuno zatvoren već mu je nedostajala strukturna moć kakvu su kombinati imali desetljeće ranije koja je još postojala u velikom državnom poduzeću kao što je pošta. 

Val 1998. i 1999. nije mogao ponoviti ni ishod prethodnog vala, apsorpciju u nacionalni pokret, jer je nacionalno pitanje već bilo zatvoreno, a država osvojena. Bijes je zato ostao usmjeren prema unutra, na vlastiti režim, i tu je i njegov jedini stvarni učinak: delegitimirao je vlast u njezinoj socijalnoj bazi i pripremio izbornu smjenu 3. siječnja 2000. No radnička klasa iz toga nije izašla kao politički subjekt nego kao izborno tijelo. Nova vlada, uklopljena u isti monetarni okvir i pod imperativom euroatlantskih integracija, nije preokrenula nijedan strukturni trend koji je val izazvao, a njezin najkonkretniji odgovor na pretvorbeni kriminal, zakon o reviziji iz 2001., stigao je taman na vrijeme da utvrdi štetu i prekasno da bilo koga kazni ili iscrta put iz privatizacije.

Nazadovanje industrijskog kapitala u 2000-ima i borbe u 2010-ima

Razdoblje koje slijedi donosi prividan preporod: solidan rast, kreditnu ekspanziju, dolazak stranog kapitala. Taj se preporod, međutim, odvija mimo industrije, i upravo njegova struktura pokazuje zašto se industrijski kapital u Hrvatskoj nikad nije oporavio. Strane banke, koje nakon vala preuzimanja iz 1999. i 2000. drže oko devedeset posto sektora, jeftino se zadužuju u eurozoni i plasiraju kredite u Hrvatsku. Stabilan tečaj jamči im povrat. Krediti idu kućanstvima za potrošnju uvozne robe i za nekretnine te državi, a znatno manje izvoznoj proizvodnji, čija je profitabilnost potisnuta upravo tim tečajem. Rast između 2000. i 2008. bio je stvaran, kumulativno oko 23% realnog BDP-a između 2004. i 2008., iako se BDP tek 2003. vratio na razinu iz 1990., ali gorivo mu je bilo zaduživanje, građevinarstvo, trgovina i turizam. Vanjski dug pritom eksplodira, a deficit tekućeg računa kronično raste. 

Od 1993. do 2019. u zemlju je stiglo 31,8 milijardi eura izravnih stranih ulaganja, od čega je više od 19 milijardi završilo u Zagrebu. Više od sedam milijardi otišlo je u financijski sektor, gotovo tri u trgovinu na veliko i gotovo dvije u trgovinu na malo, 4,3 milijarde u nekretnine i dvije u telekomunikacije. Po revidiranim podacima središnje banke, na bankarstvo otpada preko 22 posto svih ulaganja, na veletrgovinu 9,3, a na nekretnine 6,9 posto, dok su, njihovim vlastitim riječima, izostale značajnije investicije u sektoru razmjenjivih dobara. (19) Isti obrazac vrijedi i za rani dio razdoblja: u godinama neposredno nakon pretvorbe gotovo polovicu ulaganja činila su tri sektora: novčarstvo, telekomunikacije i farmaceutika, pri čemu je ova posljednja gotovo u cijelosti bila jedna jedina transakcija, prodaja Plive. Budući da su investicije išle u nerazmjenjive sektore, izostali su i učinci prelijevanja u industriju: rast produktivnosti, tehnološke razine i zaposlenosti koje strani kapital u proizvodnji donosi sa sobom. 

Zašto kapital nije išao u industriju? Odgovor slijedi iz svega prethodnog. Uz precijenjeni tečaj i skup kapital, prinos u trgovini, bankarstvu i nekretninama sustavno je nadmašivao prinos u izvoznoj proizvodnji, pa se kapital slivao u sektore u kojima je mogao ostvariti veće profite. Strani industrijski investitor k tome kupuje zdravo poduzeće ili gradi na uređenom zemljištu s pouzdanim institucijama, a Hrvatska je nudila ispražnjena poduzeća s netransparentnim vlasničkim knjigama, o čemu su i izvješća Svjetske banke govorila kao o glavnoj prepreci ulaganjima. I najvažnije, za razliku od Češke, Slovačke ili Poljske, koje su ciljanim poticajima uvlačile automobilsku i elektroničku industriju u svoje lance vrijednosti, Hrvatska u tom razdoblju nije imala ozbiljni niti uspješnu industrijsku politiku.

Kriza 2009. naplatila je račun tih dvaju izgubljenih desetljeća. Umjesto kratke recesije, Hrvatsku je pogodilo šest uzastopnih godina pada, najdulje u cijeloj Uniji, uz gubitak preko deset posto BDP-a. Ta duljina nije bila slučajna: zemlje s jačom industrijskom bazom, poput Njemačke koja je kroz krizu zadržavala radnu snagu umjesto da je otpušta, izlazile su iz recesije brže, dok je Hrvatska, ušavši u nju kao već deindustrijalizirana ekonomija potrošnje i uvoza, u njoj ostala najdulje. 

Kriza je bila najdublja u modernoj povijesti zemlje, nezaposlenost je prešla dvadeset posto, vlade su rezale plaće i mirovine i najavljivale rasprodaju javne imovine. (20) Dakle napad na klasu je razmjerno usporediv s onim iz osamdesetih i devedesetih. A odgovora u obliku velikog štrajkaškog vala nije bilo. Arhiv radničkih borbi za prvih sedam poslijekriznih godina, 2009. – 2015., bilježi 85 akcija: 49 štrajkova, 31 prosvjed, 5 zauzimanja. Za usporedbu, sama 1999. donijela je 246. Sedam godina nakon najdublje krize u povijesti zemlje dalo je, dakle, otprilike trećinu onoga što je donijela jedna jedina godina prethodnog vala.

Industrija se u tih 85 akcija pojavljuje 48 puta, dakle i dalje kao najzastupljeniji sektor, ali gotovo isključivo kroz sitna poduzeća: Dioki, Dina Petrokemija, Adriachem i Adriadiesel u petrokemiji, 3. maj kroz svoje pogone Motori i dizalice te TIBO, TŽV Gredelj, Rockwool, Salonit, Nauta Lamjana, tekstilne tvrtke poput Modne konfekcije Slavonija i Industrije modne konfekcije Sloga. Već 2015. u arhivu se pojavljuje i Uljanik TESU, tri godine prije stečaja cijele grupe. Ono što povezuje sve te akcije jest razmjer: gdje je poznat broj sudionika, medijalna je vrijednost svega 62 radnika (naš izračun iz Arhiva).  

Nasuprot tome stoje tri iznimke koje same čine glavninu ukupnog broja sudionika: prosvjed osnovnih i srednjih škola, fakulteta i zdravstva 2012. sa sedamdeset tisuća ljudi, opći sindikalni prosvjed 2013. s dvadeset tisuća, i prosvjed fakulteta i znanstvenih institucija 2014. s deset tisuća. Te tri akcije zajedno broje sto tisuća sudionika, dok preostalih pedesetak akcija s poznatim brojem sudionika zajedno broji jedva sedam tisuća. Podjela je gotovo doslovna ilustracija onoga što objašnjava cijeli obrazac: masa je ostala ondje gdje su institucije velike i formalne, u javnom sektoru, dok se u privatnom rasula na desetke poduzeća.

Objašnjenje leži u dva procesa koja smo već pratili, a koji su se do 2009. sabrali. Prvi je restrukturiranje koje je klasnu organizaciju rastočilo znatno prije same krize: pretvorba i privatizacija razbile su velike kombinate u kojima je politička kompozicija imala uporište, sindikalna gustoća u privatnom sektoru pala je na razine na kojima sindikat u prosječnom poduzeću jednostavno ne postoji, a pravo na štrajk zakonskim je izmjenama znatno ograničeno. Kad je kriza 2009. došla, organizacija kojom bi se na nju moglo odgovoriti već dugo nije postojala u obliku sposobnom za koordinaciju vala borbi protiv krize. Drugi je emigracija, koja je taj manjak odmah pretvorila u odljev, umjesto u pritisak koji bi se morao razriješiti organizacijom. Kolektivnog izlaza nije bilo, a pojedinačni se od 2015., kad je večina država članica podigla prijelazne odredbe, otvorio na cijelom europskom tržištu rada. Samo u 2019. službeno je iselilo preko četrdeset tisuća ljudi, a između popisa 2011. i 2021. zemlja je izgubila oko pola milijuna stanovnika (21). Odlazili su prvi mladi i kvalificirani radnici i radnice, dakle upravo onaj sloj koji je mogao biti nositelj napora organiziranja da je ostao. Poslodavci su manjak radne snage rješavali uvozom iz trećih zemalja pod nesigurnijim statusom, čime se kompozicija dodatno usitnila po državljanstvu i pravnom položaju. 

Borbi je unatoč tome bilo, samo su se vodile drugim sredstvima i na drugom terenu. Glavninu čine referendumske inicijative koje su pokretale sindikalne središnjice. Godine 2010. vlada odustaje od izmjena Zakona o radu nakon što sindikati u kratkom roku prikupe više od 700 tisuća potpisa. Godine 2014. inicijativa “Ne damo naše autoceste” prikuplja gotovo pola milijuna potpisa protiv davanja autocesta u pedesetogodišnju koncesiju, a iste godine vlada odustaje i od izdvajanja neosnovnih djelatnosti iz javnog sektora. Vrhunac stiže 2019., kad inicijativa “67 je previše” u dva tjedna prikuplja 748 624 potpisa protiv podizanja dobne granice za mirovinu na 67 godina, dvostruko više od zakonskog praga; vlada u rujnu prihvaća zahtjeve, a Sabor u listopadu vraća granicu na 65. Po opsegu mobilizacije to je najveća sindikalna pobjeda u tri desetljeća samostalnosti. (22)

Ta je taktika, međutim, imala jasnu granicu. Referendum mobilizira klasu u nacionalno-demokratskom okviru, dakle okviru koji je naslijedila od hrvatske kapitalističke klase: radnici, od aktivnih subjekata kakvi postaju tijekom štrajka ili prosvjeda, postaju izolirani potpisnici referenduma. To pokazuje sudbina pobjede iz 2010.: isti sadržaj koji je tada obranjen, ograničavanje produžene primjene kolektivnog ugovora, ipak je proveden četiri godine kasnije, Zakonom o radu iz srpnja 2014., koji je donijela Milanovićeva, dakle socijaldemokratska vlada. Kad je tada oko 90 posto članstva u vlastitom istraživanju sindikata tražilo generalni štrajk, dobili su dvosatni štrajk upozorenja koji nije uspio zaustaviti donošenje zakona. (23)

Ulazak u Europsku uniju

Pristupanje Uniji 1. srpnja 2013. predalo je posljednje preostale instrumente industrijske politike. Pravila o državnim potporama, predmet pregovaračkog poglavlja o tržišnom natjecanju, zabranjuju operativne potpore poduzećima i dopuštaju samo strogo uvjetovane potpore za restrukturiranje, i to po načelu “jednom, zadnji put”(one time, last time).

Događanja i borbe u brodogradilištima u tom periodu najbolje pokazuju što je to značilo u praksi, jer su bila izravan predmet pregovora. Zajedničko stajalište Unije iz lipnja 2011. postavilo je kao uvjet članstva privatizaciju Brodosplita, Brodotrogira, 3. maja i Kraljevice, uz limit proizvodnje od 323 600 CGT do 2020. i desetogodišnju zabranu potpora za sanaciju. Time je poništen model koji je granu održavao za cijelo razdoblje samostalnosti. (24)

Ishod tog poništenja stigao je 2018. i 2019. Uljanik grupa, na vrhuncu oko 4.500 radnika u Puli i riječkom 3. maju, izgubila je naručitelje i nije više mogla vraćati kredite kojima je poslovala. Ti su krediti bili državno jamčeni: banke su ih odobrile znajući da će, ako Uljanik ne plati, naplatiti izravno od države. Kad je Uljanik prestao plaćati, banke su ta jamstva aktivirale i račun je stigao na naplatu. Ukupna glavnica koju je država jamčila iznosila je 4,3 milijarde kuna, dakle najgori mogući scenarij da se sve odjednom sruši. Samo u 2018. stvarno je isplaćeno 2,5 milijardi. (25) Radnici su u međuvremenu štrajkali za zaostale plaće i smjenu uprave: obrana modela u kojem nisu imali nikakvu kontrolu nad time kako se novac troši, iako su i sami, preko sindikata, formalno držali gotovo pola dionica poduzeća. U svibnju 2019. otvoren je stečaj. Bio je to posljednji put da je veliki industrijski kolektiv u zemlji stupio u štrajk takvih razmjera i vidljivosti i izgubio ga je upravo zato što je instrument koji ga je dotad održavao na životu, državno jamstvo, bio onaj koji je članstvo u Uniji stavilo pod storage uvjete: potpora za restrukturiranje više se nije mogla iznova poklanjati, nego samo jednom, kao posljednji put.

Jedinstveno tržište i Schengen donijeli su, s druge strane, i određene koristi industrijskom kapitalu. Izvoz od pristupanja raste brže nego ikad u samostalnosti, s oko 9,5 na 25 milijardi eura. No uvoz raste jednako brzo, deficit ostaje oko 20 milijardi eura, a pokrivenost svega 56 posto. (26)

Uvođenjem eura 1. siječnja 2023., po tečaju 7,53450 kune, izgubljena su zapravo dva zasebna instrumenta, i vrijedi ih razdvojiti jer djeluju na različit način i različitim rokovima. Prvi je tečajna politika. Okvir opisan u drugom poglavlju, sidren od 1993. najprije prema marki pa prema euru, sada je formalno i trajno zapečaćen: deprecijacija kao alat za vraćanje konkurentnosti ne postoji više ni u teoriji. Drugi je kamatna politika. Čak i pod sidrenim tečajem HNB je zadržavala određen, iako sužen, manevarski prostor kojim je barem djelomično mogla stezati ili popuštati domaće kreditne uvjete neovisno o eurozoni. Ulaskom u monetarnu uniju i taj prostor nestaje. Kamatne stope za cijelo područje od dvadesetak gospodarstava određuje Upravno vijeće Europske središnje banke, u kojem guverner HNB-a ima jedan glas, a odluke su u praksi kalibrirane na agregatno stanje cijele zone, dakle najviše na najveća gospodarstva poput njemačkog i francuskog.

Gubitak kamatne politike ima izravnu i već vidljivu posljedicu. Inflacijski šok 2022. i 2023. prethodio je euru i bio je paneuropski, a sam prelazak na euro imao je, prema ocjeni HNB-a i prema unaprijed danoj procjeni Europske komisije, blag i jednokratan učinak na cijene. (27) No od 2024. Hrvatska redovito bilježi najvišu ili gotovo najvišu stopu inflacije u eurozoni. Razlog leži upravo u izgubljenoj kamatnoj politici: hrvatsko gospodarstvo raste, tržište rada je pregrijano, potražnja je snažna, dakle u uvjetima u kojima bi samostalna politika stezala kredit, dok zajednička, kalibrirana na stagnantnu Njemačku, ostaje popustljiva i dalje hrani tu istu potražnju. Ista okolnost objašnjava i korist s druge strane: kamatne stope za hrvatske dužnike konvergirale su prema nižim eurozonskim razinama, a valutni rizik koji je ranije poskupljivao zaduživanje sasvim je eliminiran, pa je kapital za industriju danas jeftiniji nego ikad. Eliminacija valutnog rizika koji je ranije poskupljivao zaduživanje trajna je i strukturna dobit: hrvatski dužnici više ne plaćaju premiju za mogućnost deprecijacije koja formalno više ne postoji. No razina kamatnih stopa time nije jednostavno i trajno pala, nego i dalje prati ciklus ECB-a, u oba smjera. Odmah nakon uvođenja eura, usklađeno sa zaoštravanjem ECB-ove politike protiv inflacije, prosječna kamatna stopa na kredite poduzećima porasla je s približno 4% krajem 2022. na 5,07% krajem 2023. i tek je tijekom 2024. i 2025., kako je ECB počeo popuštati, došlo do pada. (28) Jeftiniji kapital, drugim riječima, nije bio automatska nagrada za usvajanje eura, nego zakašnjela posljedica koja je stigla tek kad je i sama eurozona krenula popuštati — a ista ta ovisnost o tuđem ciklusu, ne o vlastitim potrebama, jednako lako sutra može značiti i suprotno.

Sadašnje stanje ima dvostruko lice. Plaće su posljednje tri godine stvarno rasle, ali ne zbog borbe, nego iz stvarnog manjka radne snage. Taj se mehanizam sad iscrpljuje: realni rast plaća usporio je s dvoznamenkastih stopa na svega nekoliko posto, inflacija ostaje visoka, a država više nema nijedan mehanizam kojim bi trošak mogla prebaciti negdje drugdje: ni tečaj, ni vlastite kamate, a i fiskalni je prostor sužen rastućim zaduživanjem. Kada dođe sljedeća kriza,  račun se plaća ovdje i odmah, i plaća ga jedna od dvije strane: rad ili kapital. Gubitak instrumenata zato ne znači samo tehničko sužavanje prostora države već on uklanja sve posrednike između plaće i profita i pitanje raspodjele viška postavlja izravno, kao otvoreno pitanje odnosa snaga među klasama.

A obje strane toga konflikta, rad i kapital, u krizu ulaze nesposobne riješiti ga bez sukoba. Kapital je kroz trideset godina pretvorbe i sidrenog tečaja izrastao u trgovačko-uvoznu i bankarsku kompoziciju kojoj rast produktivnosti ne treba: brži i sigurniji profit leži u marginama na uvozu, kamatama i nekretninama, pa produktivnost stagnira već petnaest godina, čime je zatvoren jedini put kojim bi plaće mogle rasti bez borbe, iz rasta ukupne proizvodnje. Radništvo je, s druge strane, u ovo razdoblje ušlo dekomponirano: razbijeno na sitna poduzeća, sa niskom sindikalnom gustoćom u privatnom sektoru, dodatno razdvojeno po državljanstvu i pravnom statusu kroz uvoz radne snage. Čim se iscrpi rast plaća iz oskudice, što se upravo događa, svaki daljni euro može doći samo iz profita, dakle samo iz otvorene borbe. Pitanje raspodjele viška, koje je nekoliko povoljnih godina tržišta rada bilo privremeno odgodilo, postaje osnovnim pitanjem, a jedini odgovor koji klasa sama može dati jest organizacija. 

Nova industrijalizacijska politika

Unatoč tome što je izgubila većinu instrumenata industrijske politike i tome da se nalazi na samom kraju višedesetljetnog procesa deindustrijalizacije, to nije spriječilo vladu da ponudi nove nekromanske planove oživljavanja hrvatskih industrijskih kapaciteta. Ministarstvo gospodarstva predstavilo je 20. svibnja 2026. “Nacionalni plan za razvoj industrije Republike Hrvatske 2027. – 2034.”, uz Akcijski plan za prve četiri godine koji predviđa deset mjera i pedeset i pet projekata. Za provedbu tog četverogodišnjeg dijela procijenjeno je oko 1,9 milijardi eura, a za cijelo razdoblje provedbe plana 2,9 milijardi. Tri su proklamirana cilja: digitalizirana i modernizirana industrija, energetski učinkovita i zelena industrija, te inovativna i izvozno orijentirana industrija. (29)

Kvantificirani ciljevi su skromni i vrijedi ih navesti točno. Udio bruto dodane vrijednosti prerađivačke industrije u BDP-u trebao bi s 10,6 posto u 2024. narasti na 12,5 posto do 2034. Udio izdataka za istraživanje i razvoj u dodanoj vrijednosti prerađivačke industrije trebao bi se povećati s 1,65 na 2,8 posto, a stopa cirkularnosti materijala sa 6,2 na 7,2 posto. Premijer uz plan navodi cilj prosječne plaće od 1 600 eura i mirovine od 800 eura do 2028., ali taj dio se ne nalazi u planu.

Cilj od 12,5 posto do 2034. treba staviti uz 34 posto udjela industrije iz 1980. i uz činjenicu da bi Hrvatska i punim ostvarenjem cilja ostala u donjoj polovici Unije, daleko iza Češke i Slovenije. Riječ je, dakle, o planu zaustavljanja erozije i skromnog oporavka unutar postojećeg modela, a ne o reindustrijalizaciji u ikakvom povijesnom smislu. Sadržaj je standardan paket digitalno-zelene modernizacije, u velikoj mjeri preslika prioriteta europskih fondova iz kojih se i financira. Onih 2,9 milijardi eura pretežno su preusmjerena europska sredstva, a ne domaći razvojni kapital, i vezana su uz novi višegodišnji financijski okvir Unije.

Ovakav plan je naravno karakterističan za besperspektivnu hrvatsku buržoaziju, koja ga je očito donijela ne iz vlastite želje i potrebe za razvojem produktivnog kapitala, nego zbog ispunjanja procedura nametnute od strane Europske Unije koja je i sama zapela u problemima produktivnosti izazvane jačanjem konkurencije između kapitala na svjetskim tržištima, energetskom krizom, te širenjem imperijalističkog rata na istoku kontinenta. Zato ne bismo trebali očekivati nikakvu reindustrijalizaciju u narednom periodu osim kod par specifičnih poduzeća koja već jesu visokoproduktivna i uspiju se bolje integrirati u europske industrijske lance primarno u elektroenergetskom, vojnom i prehrambenom sektoru. 

Zaključno

Luk koji smo pratili može se sažeti u tri uzastopne dekompozicije. Najveći val klasne borbe u povijesti socijalističke Jugoslavije, onaj koji je krajem osamdesetih zaustavljao pogone od Labina do Borova, nije ugušen represijom nego preusmjeren: njegova je energija apsorbirana u nacionalni pokret koji je, došavši na vlast, proveo upravo pretvorbu koja će taj isti proletarijat razoriti. Nacionalna država nastala iz toga provela je privatizaciju čija je logika nagrađivala ekstrakciju, a kažnjavala proizvodnju, i monetarnu stabilizaciju koja je ciljeve stabilnosti trajno postavila iznad rasta. Integracijom u Uniju i eurozonu predani su ili ograničeni i posljednji preostali instrumenti industrijske politike, a kapital je tri desetljeća zaobilazio proizvodnju u korist banaka, trgovine, nekretnina i turizma. Svaki od tih koraka nije samo uništavao radna mjesta nego je razgrađivao i samu sposobnost radništva da djeluje kao kolektivni politički subjekt.

Iz te dijagnoze slijedi naš prvi i osnovni praktički cilj – rekompozicija radničke klase u Hrvatskoj. Cilj rekompozicije nije bolji sindikat, niti je izravno komunizam, koji bez materijalne baze ostaje samo ideja bez tla pod nogama. Cilj je borbena klasa tj. radništvo sposobno da se prepozna kao klasa, da postavlja zahtjeve i da se bori na klasnom terenu, nasuprot dvama ustupcima koje smo dokumentirali kroz cijeli ovaj tekst. Prvi je demokratski, koji radnika pretvara iz aktivnog subjekta štrajka u izoliranog potpisnika referenduma i sukob premješta s radnog mjesta u glasačku kutiju. Drugi je nacionalni koji podređuje interese radničke klase interesima kapitala i time tjera klasu da se bori za tuđe interese dok sama dobiva reformističke mrvice od kapitala.

Ta rekompozicija nije nemoguća samo zato što je stara industrijska baza nestala, i vrijedi to reći jasno, jer se lako povuče suprotan, deterministički zaključak iz svega što je ovaj tekst opisao. Arhiv radničkih borbi za 2009. – 2015. bilježi industriju kao i dalje najzastupljeniji sektor akcija, četrdeset i osam od osamdeset i pet, samo raspršenu na desetke sitnih poduzeća bez ikakve međusobne koordinacije. Prosvjetni radnici pokazali su 2019., u štrajku duljem od svih koje je proizvela industrija u tri desetljeća samostalnosti, da obustava rada i danas pobjeđuje ondje gdje kompozicija to dopušta. Kapacitet za organizaciju, drugim riječima, nije uništen nego je razbijen i raspršen, što je druga stvar i traži drugo rješenje.

Ta posljednja točka nije usputna napomena nego nas izravno vodi na pitanje internacionalizma, koji ovdje ne tretiramo kao apstraktan princip nego kao konkretnu nužnost. S jedne strane, nacionalni okvir borbe je strukturno ispražnjen. Hrvatski bankarski sustav gotovo je u cijelosti u vlasništvu austrijskog i talijanskog kapitala, kamatnu politiku za cijelu zonu određuje Upravno vijeće u Frankfurtu, u kojem guverner HNB-a ima jedan glas među dvadesetak, industrijsku politiku ograničavaju pravila donesena u Bruxellesu, kojih se čak i najskromniji reformistički paket – javna razvojna banka, uvjetovanje potpora, sektorsko pregovaranje mora pridržavati. S druge strane sama klasa koja danas radi u Hrvatskoj je dijelom internacionalna. Manjak radne snage koji je ostavila emigracija od preko pola milijuna ljudi poslodavci pune uvozom radnika iz trećih zemalja – pod nesigurnijim statusom, bez sindikalne integracije, upravo zato da razdvoje one koje bi se moglo ujediniti. Solidarnost s tim radnicima nije samo moralna gesta nego konkretan, praktičan zadatak organiziranja u svrhu poboljšanja životnih uvjeta klase. Rekompozicija koja te radnike ostavi po strani, tretirajući ih kao tuđu, privremenu radnu snagu umjesto kao dio iste klase, unaprijed je osuđena na slabost koju je sama sebi zadala.

Od koga onda možemo očekivati da tu rekompoziciju provede? Ne možemo je očekivati od države i to smo pokazali na najskromnijem mogućem primjeru: čak i kad hrvatska buržoazija najavi “novu industrijalizaciju”, to čini ne iz vlastite razvojne potrebe, nego zato što joj je proceduru nametnula Unija, koja je i sama zapela u vlastitim problemima produktivnosti. Ali ne možemo je jednako tako olako očekivati ni od postojećeg sindikalnog aparata u njegovu sadašnjem obliku. Vidjeli smo da je taj aparat, suočen s izborom između generalnog štrajka i referenduma, i premda je 2014. članstvo tražilo prvo, a dobilo drugo, dosljedno birao proceduru nad sukobom, skupljanje potpisa nad obustavom rada.  Time nije bio nemoćna žrtva nego je i sam postao dio mehanizma koji je ovaj tekst opisao, ne rješenje za njega. Ni država, dakle, ni postojeći aparat ne mogu rekompoziciju provesti umjesto klase, i to nije slučajnost nego posljedica onoga što obje institucije jesu. Rekompozicija po definiciji nije nešto što se klasi radi odozgo. 

Tek na temelju takve, izgrađene borbene klase komunistički pokret uopće postaje mogućnost, a ne samo želja. Komunistički je pokret najnapredniji dio radničkog pokreta upravo zato što se ne zadovoljava boljim uvjetima unutar postojećeg sustava nego radi na njegovu ukidanju, ali taj zadatak nema na čemu počivati bez klase koja je prije toga sposobna prepoznati se kao klasa i boriti se kao klasa. Borbena klasa je, drugim riječima, nužan, iako ne i dovoljan uvjet: sama po sebi ne jamči komunističku politiku, ali bez nje ta politika ostaje bez materijalne osnove, govor upućen nikome.

Do te točke se ne stiže preskakanjem koraka, nego upravo onim strpljivim, praktičnim radom rekompozicije koji smo ovdje pokušali skicirati. Taj rad zahtijeva i svoj teorijski dio, jednako ozbiljno shvaćen kao i sam rad organiziranja na terenu. Ovaj tekst je pokušaj jednog takvog teorijskog rada koji je za zadatak uzeo da bolje razumije uvjete pod kojima se događala dekompozicija domaćeg proletarijata. Ostaje mnogo toga što tekst nije napravio i što namjeravamo u budućnosti napraviti. Konkretna analiza uvjeta radnika u relevantnim granama ekonomije je prvo što treba napraviti kako bi se mogle postaviti odrednice programa rekompozicije klase. Taj dio namjerno ostavljamo otvorenim za sada jer je dio rada koji je u tijeku te ostavljamo poziv svima koji vide nužnost rekompozicije borbene radničke klase kao preduvjet komunističke borbe da nastavimo zajednički praktični i teorijski rad.

(1) Udio industrije u društvenom proizvodu SR Hrvatske od 34 % u 1980.: Ivo Družić, Marija Penava i Irena Raguž, „Strukturni učinci deindustrijalizacije”, u: Gordan Družić i Ivo Družić (ur.), Razvojna strategija malog nacionalnog gospodarstva u globaliziranom svijetu, HAZU i Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2012., str. 43–63. Udio bruto dodane vrijednosti prerađivačke industrije u BDP-u od 10,6 % u 2024.: Ministarstvo gospodarstva, izlaganje ministra Ante Šušnjara uz predstavljanje Nacionalnog plana za razvoj industrije RH 2027.–2034., 20. svibnja 2026. (prijenos Hine). Udio šire definirane industrije u BDP-u: Državni zavod za statistiku, godišnji obračun BDP-a prema djelatnostima.

(2) Vrhunac industrijske zaposlenosti od 708 tisuća u 1986. i pad na 222 tisuće u 2010.: Družić, Penava i Raguž, nav. dj., str. 51–52. Podatak o 265 tisuća zaposlenih u industriji, od čega 227 tisuća u prerađivačkoj: izlaganje premijera Andreja Plenkovića na konferenciji „Sigurna energija – snažna industrija – konkurentno gospodarstvo”, 20. svibnja 2026. (Hina)., podatke potvrđuje i DZS (podatci o zaposlenosti, podatci.dzs.hr)

(3) Rast udjela industrije s 22 % (1950.) na 41 %: Mate Crkvenac, Ekonomika industrije i gospodarski razvoj Hrvatske, Informator, Zagreb, 1993., str. 136, citirano prema Družiću, Penavi i Raguž, nav. dj., str. 45. Udio od 41 % u 1988. te broj industrijskih radnika od 451 tisuće (1972.) i 708 tisuća (1986.): Družić, Penava i Raguž, nav. dj., str. 48 i 51–52, prema Statističkim godišnjacima SR Hrvatske i Statističkim ljetopisima RH.

(4) Volckerov šok. U listopadu 1979. Paul Volcker, novoimenovani predsjednik američkih Federalnih rezervi, napušta dotadašnju politiku ciljanja kamatnih stopa i prelazi na restriktivnu kontrolu novčane mase kako bi slomio inflaciju. Referentna kamatna stopa u sljedeće dvije godine penje se iznad 19 %, a dolar naglo jača. Za zemlje zadužene u dolarima, među njima i Jugoslaviju, to je značilo dvostruki udar: skok troška otplate postojećih kredita i istodobno poskupljenje same valute u kojoj se dug otplaćivao, u trenutku kada su prihodi od izvoza padali zbog recesije na zapadnim tržištima. O jugoslavenskom vanjskom dugu, njegovu rastu i mjerama štednje koje su iz toga slijedile vidi: Jake Lowinger, Economic Reform and the „Double Movement” in Yugoslavia: An Analysis of Labor Unrest and Ethno-Nationalism in the 1980s, doktorska disertacija, Johns Hopkins University, Baltimore, listopad 2009.

(5) Podatak o 386.123 sudionika štrajkova u 1988.: Neca Jovanov (1989.), citirano prema Mateju Mikašinović-Komši, „Štrajkovi u Jugoslaviji 1980-ih godina”, Radnička prava, radnickaprava.org. Podatak o oko 470.000 sudionika u 1.886 štrajkova tijekom 1989.: prema „Koliko je bilo štrajkova”, Borovo 3116, 16.2. 1990., prenosi projekt „Borovo 1988″ (borovo1988.radnickaprava.org);

(6) MMF, International Financial Statistics — indeks maloprodajnih cijena Jugoslavije: godišnja stopa inflacije od 2.714 posto u 1989., mjesečna stopa oko nule u svibnju 1990. i ponovni rast cijena od lipnja 1990. Zakretanje programa, posljedice po likvidnost poduzeća i brojke o stečajevima i otpuštanjima: Svjetska banka, Yugoslavia: Industrial Restructuring (Industrial Restructuring Study: Overview, Issues and Strategy for Restructuring), Washington DC, lipanj 1991., str. 10–14, 33–34 i Annex 1 — prema podacima Saveznog sekretarijata za industriju i energiju, tijekom 1989. stečaj ili likvidaciju doživjelo je 248 poduzeća (222 stečaja, 26 likvidacija) uz 89.400 otpuštenih radnika, a u prvih devet mjeseci 1990., neposredno nakon usvajanja aranžmana s MMF-om, stečajni je postupak pokrenut nad još 889 poduzeća s ukupno 525.000 zaposlenih — dakle nešto više od tisuću poduzeća i oko 614.000 radnika u manje od dvije godine. Isto izvješće (str. 13, Annex 1) navodi da je u rujnu 1990., od preostalih 7.531 poduzeća, njih 2.435 s više od 1,3 milijuna zaposlenih bilo klasificirano kao gubitaško, tj. nelikvidno, što je obuhvaćalo 49,7 posto preostale industrijske radne snage; misija Svjetske banke procijenila je „višak” radne snage u industriji na oko 1,8 milijuna ljudi (20 posto ukupne radne snage od 8,9 milijuna). Oko pola milijuna radnika, otprilike petina industrijske radne snage, početkom 1990. nije primalo plaću jer su poduzeća neisplatom pokušavala izbjeći stečajni postupak. Mehanizam „izlaska” propisan je Zakonom o financijskom poslovanju iz 1989.

(7) Državni ured za reviziju, Izvješće o radu na provedbi revizije pretvorbe i privatizacije za razdoblje od prosinca 2003. do rujna 2004., Zagreb, 2004., pojedinačna izvješća po društvima na revizija.hr; revizija je provedena na temelju Zakona o reviziji pretvorbe i privatizacije (Narodne novine 44/01 i 143/02) u razdoblju od svibnja 2001. do rujna 2004., a raspravljena je na 12. sjednici Hrvatskoga sabora 25. veljače 2005. (stenogram: sabor.hr). Prema tom izvješću, revizijom elaborata o procjeni vrijednosti utvrđeno je da je temeljni kapital društava nastalih pretvorbom iskazan manje za oko 3,7 milijardi kuna, odnosno 3,95 posto vrijednosti temeljnog kapitala u vrijeme pretvorbe — imovina koja u procjenu jednostavno nije bila uključena. Prikaz nalaza revizije s ovom brojkom i s podacima o kretanju kapitala i zaposlenosti: Miroslav Pavičević, „Istražujemo posljedice privatizacije: Pljačka stoljeća prošla je nekažnjeno”, Lupiga, 31. prosinca 2016., lupiga.com.

(8) Isto. Revizijom je obuhvaćeno 1556 društvenih poduzeća; za samo 75 njih (4,8 posto) ocijenjeno je da su pretvorba i privatizacija provedene u skladu s propisima, dok su u preostalih 1244 (98 posto) utvrđene nepravilnosti — ukupno 1936 nepravilnosti, od kojih je 271 imala obilježje kaznenog djela. Temeljni kapital 1556 društava u vrijeme pretvorbe iznosio je oko 90 milijardi kuna, a u vrijeme revizije 75 milijardi — 16,1 posto manje; oko 70 posto društava smanjilo je vrijednost kapitala. Revidirana su društva u vrijeme pretvorbe zapošljavala 635.373 radnika, a u vrijeme revizije 248.698 — 386.675 radnih mjesta manje (prosjek po poduzeću pao je s 408 na 160 radnika), što je gotovo četvrtina svih zaposlenih u Hrvatskoj. Za 345 poduzeća, odnosno 22,17 posto obuhvaćenih revizijom, stečajni je postupak u vrijeme revizije već bio pokrenut ili okončan. Podaci prema: Pavičević, „Istražujemo posljedice privatizacije: Pljačka stoljeća prošla je nekažnjeno”, Lupiga, lupiga.com, koji prenosi završno izvješće Državnog ureda za reviziju iz 2004.

(9) Isto.

(10) Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, Narodne novine 19/91, odredbe o pravu zaposlenih na kupnju dionica uz popust i obročnu otplatu. O učincima radničkog dioničarstva i njegovu brzom nestanku vidi i: Državni ured za reviziju, nav. dj.

(11) Hrvatska narodna banka, Moneterra (muzej novca HNB-a), „Stabilizacijski program” – kronologija programa iz listopada 1993., uvođenje kune 30. svibnja 1994. i proglašenje pune vanjske konvertibilnosti u svibnju 1995. O zamjeni blago potcijenjenog tečaja visoko precijenjenim vidi: Velimir Šonje, „Rušenje hiperinflacije 1993.”, Arhivanalitika / Ekonomski lab, arhivanalitika.hr.

(12) Hrvatska narodna banka, „Financijske krize – usud ili izbor?”; o strukturi vlasništva bankarskog sektora nakon sanacija i preuzimanja 1999.–2000. vidi i Evan Kraft i Tomislav Galac, radovi HNB-a o bankarskom sektoru, hnb.hr.

(13) Hrvatska narodna banka, „Financijske krize – usud ili izbor?”, hnb.hr.

(14) Hrvatska narodna banka, izvješće „Banke na raskrižju” (rujan 1997.) i „Financijske krize – usud ili izbor?”, hnb.hr. Dubrovačka banka bila je peta do šesta po veličini; procjenu potencijalnih gubitaka od 1,53 milijarde kuna donosi Nacional („Skandal u centralnoj banci: krivci kolapsa hrvatskog bankarstva”), koji dokumentira i političku pozadinu sloma te navodi rizične plasmane od gotovo 5,9 milijardi kuna. Odluke o sanaciji i restrukturiranju Dubrovačke banke donesene su potkraj 1998. i početkom 1999. (NN 11/1998. i dalje)

(15) Hrvatska narodna banka, „Financijske krize – usud ili izbor?” i Anketa o kreditnoj politici banaka (P-5); Zakon o bankama, Narodne novine 161/98 (pravo HNB-a na imenovanje povjerenika). U razdoblju 1998./99. HNB je zatražio stečaj za devet banaka i četiri štedionice, a u sanaciju su otišle Dubrovačka i Croatia banka; stečajni trošak procijenjen je na oko 374 milijuna dolara, a trošak osiguranja štednje u bankama u stečaju na oko 400 milijuna dolara (Sveučilište u Splitu, Ekonomski fakultet, završni rad prema podacima Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, efst.unist.hr; HUB Analize 51, „Sanacije banaka u Hrvatskoj: petnaest godina poslije”, hub.hr).

(16) Državni zavod za statistiku, godišnji obračun BDP-a; Hrvatska narodna banka, Glavni makroekonomski indikatori. O plaćama: kriza 1998./99. na plaćama se očitovala prije svega kroz njihovu neisplatu, a ne kroz statistički pad prosjeka. Prema građi Arhiva radničkih borbi (Martina Domladovac, „Crtice iz arhiva: Di si bio ’99?”, radnickaprava.org), velik dio zaposlenih plaću uopće nije primao: u sektoru poljoprivrede, prehrambene i duhanske industrije od 15.000 članova sindikata PPDIV njih 11.200 nije primalo plaću (kašnjenja od 2 do 14 mjeseci), a na prvomajskom prosvjedu 1999. organizatori su naveli da u Zagrebu i okolici oko 45.000 zaposlenih ne prima plaću te da se 60 posto onih koji je primaju nalazi ispod granice siromaštva. Sindikalac Josip Pavić na prosvjedu je istaknuo službenu stopu nezaposlenosti od 19 posto, prema sindikalnim procjenama i do 27 posto, uz podatak da je polovica nezaposlenih bila mlađa od 25 godina. (Isti su podaci osnova za bilješku 18.)

(17) Martina Domladovac, „Crtice iz arhiva: Di si bio ’99?”, Arhiv radničkih borbi, Radnička prava, radnickaprava.org – 246 pojedinačnih radničkih akcija u 1999., od toga 71 u Zagrebu, jedanaest štrajkova s više od tisuću sudionika i devet duljih od tjedan dana.

(18) Martina Domladovac, „Crtice iz arhiva: Di si bio ’99?”, Arhiv radničkih borbi, Radnička prava, radnickaprava.org (prenosi Novi list, ožujak – svibanj 1999.). Stopa nezaposlenosti od 19 posto službeno, po sindikalnim procjenama 27 posto; polovica nezaposlenih mlađa od 25 godina; u grani poljoprivrede, prehrane i duhana 11.200 od 15.000 članova sindikata PPDIV bez plaće, uz podatak da je država u toj grani bila vlasnik 80 posto poduzeća. Ondje i izjava sindikalca Josipa Pavića o radu bez plaće, neuplati doprinosa i zabrani štrajka zbog neisplate.

(19) Hrvatska gospodarska komora, „Strana ulaganja zaobilaze proizvodnju i kontinent”, 15. lipnja 2020., hgk.hr — 31,8 milijardi eura izravnih stranih ulaganja od 1993. do 2019., više od 19 milijardi u Gradu Zagrebu, vrhunac priljeva 2008. i pad 2016. Sektorski udjeli prema revidiranim podacima HNB-a (financijsko posredovanje/bankarstvo više od 22 posto, trgovina na veliko 9,3 posto, poslovanje nekretninama 6,9 posto, uz konstataciju da su „izostale značajnije investicije u sektoru razmjenjivih dobara”): prikaz u „Izravna strana ulaganja u Hrvatsku lani 1,24 milijarde eura, najveća od 2014.”, tportal, 3. lipnja 2020., prema priopćenju HNB-a. Struktura ulaganja u prvom razdoblju nakon pretvorbe (novčarstvo, telekomunikacije, farmaceutika – potonja gotovo u cijelosti prodaja Plive): Boris Sisek, „Strane izravne investicije u Hrvatskoj”, Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu 3/2005.

(20) Državni zavod za statistiku i Eurostat, podaci o kretanju BDP-a i nezaposlenosti 2009.–2014. O vezi niskog udjela prerađivačke industrije i duljine krize vidi: „Deindustrijalizacija i njezin utjecaj na ublažavanje gospodarske krize”, Hrčak (uz Möller 2010. i Kratkov 2011.).

(21) Državni zavod za statistiku, Migracija stanovništva Republike Hrvatske u 2019.; Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2021., podaci.dzs.hr.

(22) Savez samostalnih sindikata Hrvatske, „67 je previše”, sssh.hr i 67jeprevise.hr – prikupljeno 748.624 potpisa u petnaest dana prikupljanja (27. travnja – 11. svibnja 2019.), predanih Hrvatskome saboru 13. lipnja 2019.; Sabor u listopadu 2019. vraća dobnu granicu na 65 godina. O obrascu popuštanja vlada pred referendumskim inicijativama, uključujući izmjene Zakona o radu 2010. i inicijativu „Ne damo naše autoceste” 2014.: „Sindikalna inicijativa ’67 je previše’ porazila Plenkovića”, Faktograf.hr, rujan 2019.; Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, „Prosvjed protiv monetizacije autocesta”, travanj 2014., nsz.hr.

(23) Zakon o radu, Narodne novine 93/14 (srpanj 2014.), odredbe o produženoj primjeni pravnih pravila iz kolektivnog ugovora (produljena primjena ograničena na tri mjeseca nakon isteka ugovora) i o sužavanju opravdanih razloga za štrajk na neisplatu plaće i nesklapanje kolektivnog ugovora (čl. 205.). O dvosatnom štrajku upozorenja s mogućnošću prerastanja u generalni štrajk: Mislav Stublić, „Izgubljene bitke novog Zakona o radu”, Radnička prava, radnickaprava.org. 

(24) Zajedničko stajalište Europske unije za Poglavlje 8. Tržišno natjecanje, lipanj 2011., te Prilog VIII. Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji – privatizacija Brodosplita, Brodotrogira, 3. maja i Kraljevice kao uvjet članstva, ograničenje ukupne godišnje proizvodnje na 323.600 CGT do 2020. i zabrana potpora za sanaciju i restrukturiranje na deset godina. Prikaz uvjeta: Rješenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, klasa UP/I 430-01/07-02/12, Narodne novine 34/2012; O. Antešić, Novi list / dugirat.com. Pravni okvir potpora: Ministarstvo financija RH, pravila o državnim potporama (čl. 107.–108. UFEU, načelo one time, last time), mfin.gov.hr.

(25) Izjave ministra financija Zdravka Marića o izloženosti države po jamstvima Uljanik grupi: „Sljedećih tjedana platit ćemo 400 do 500 milijuna kuna jamstava za Uljanik”, tportal, 24. travnja 2019. – izloženost prema glavnicama izvorno 4,3 milijarde kuna, s kamatama zaokruženo na 4,5 milijardi, od čega je do travnja 2019. plaćeno 3,1 milijardu. Podatak o isplati u 2018.: Vlada RH, „Suficit proračuna i po nacionalnoj i po europskoj metodologiji, unatoč plaćenim jamstvima za Uljanik”, vlada.gov.hr – 2,54 milijarde kuna protestiranih jamstava. Ministarstvo financija, Godišnje izvješće o državnim potporama za 2018., mfin.gov.hr – ukupno 2.537,7 milijuna kuna aktiviranih jamstava, od čega 2.530,2 milijuna u sektoru brodogradnje. Otvaranje stečaja nad Uljanik Brodogradilištem 13. svibnja 2019. s 1.118 zaposlenih: tportal i Index.hr, 13. svibnja 2019.

(26) Državni zavod za statistiku, Robna razmjena Republike Hrvatske s inozemstvom 2013.–2025., podaci.dzs.hr – izvoz 25,1 milijardu i uvoz 44,3 milijarde eura u 2025., vanjskotrgovinski deficit 19,2 milijarde. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, „O hrvatskom izvozu”, mvep.gov.hr – pokrivenost uvoza izvozom od oko 56 % u 2025., jednako kao i u 2024.

(27) Hrvatska narodna banka, Makroekonomska kretanja i prognoze br. 14/2023 i komentari inflacije za 2023. i 2024., hnb.hr; Europska komisija, Konvergencijsko izvješće 2022. i procjene jednokratnog učinka zamjene valute na cijene.

(28) Prosječna kamatna stopa na kredite nefinancijskim društvima porasla je s približno 4 posto krajem 2022. na 5,07 posto krajem 2023. (za kredite kućanstvima s 5,00 na 4,23 posto), prema: HUB Pregled — Makroekonomski trendovi i bankarstvo, ožujak 2024., na temelju tablice HNB-a SV6, hub.hr. HNB-ova mjesečna statistika kamatnih stopa kreditnih institucija potvrđuje uzlazni trend od sredine 2022.: u siječnju 2023. dugoročni krediti nefinancijskim društvima u eurima nosili su 3,88 posto, do listopada 2023. 5,42 posto (hnb.hr, mjesečna priopćenja o kamatnim stopama). Konvergencija prema eurozonskim razinama: HUB, isto.

(29) Ministarstvo gospodarstva, „Nacionalni plan za razvoj industrije Republike Hrvatske za razdoblje od 2027. do 2034. godine i Akcijski plan za provedbu Nacionalnog plana”, mingo.gov.hr; predstavljanje na konferenciji „Sigurna energija – snažna industrija – konkurentno gospodarstvo: Gospodarski plan za Hrvatsku”, Zagreb, 20. svibnja 2026. Prema izlaganju ministra Šušnjara, Akcijski plan predviđa deset mjera te 55 projekata i aktivnosti za četverogodišnje razdoblje, s procijenjenim sredstvima od oko 1,9 milijardi eura, dok je za cijelo razdoblje provedbe Nacionalnog plana planirano 2,9 milijardi eura (Hina, 20. svibnja 2026.; prijenos: Glas Slavonije, HRT, Forbes Hrvatska, EDUS).